A ja stojim i gledam se kako postojim – Darko Rundek

Ovaj Rundekov stih, stih čovjeka koji je oduvijek bio u opoziciji, mi se neprestano vraća kada prelazim granice i ulazim u neki od labavo povezanih teritorijalnih dijelova onog svijeta koji je nekad sačinjavao Jugoslaviju.

Kao da me samo mjesto postavlja izvan mene samog. Tada i samo postojanje na neki način postaje vidljivo. Tijelo, predmet vlastitog pogleda.

U Sarajevu smo. Maj 2026.

M je odlučila učiti bosanski, jednu od jezičkih krhotina nastalih iz jezika koji sam nekada udisao, u koji sam bio usidren prije nego što sam znao šta je maternji jezik, prije nego što sam naučio hodati.

Ovdje sam ipak i iz drugih razloga, mada naravno pokušavam da joj budem što je moguće više biti, podrška. Pokušavam naime razumjeti šta se događa sa sjećanjem kada se tijelo vrati na mjesta koja je napustilo. Šta je to što nazivamo domom kada život koji ga je nekada sačinjavao, nestane? Tokom sedmica koje provodim ovdje, lutam između gradova, jezika, slika sjećanja, knjiga i filmova, u potrazi za nečim što ne uspijevam sasvim definirati. Možda povratkom kući. Možda dokazom da takav povratak ne postoji.

Kažem M da će uskoro moći dodati četiri nova jezika u svoj CV. Šala koja možda i nije baš šaljiva. Mnogi su životi ugašeni u pokušajima rascijepljivanja jednog jezika. Jezička fantazmagorija koja je prije više od trideset godina bezimene dječake natjerala u dim i maglu. U jutrima punim sumnje pitam se hoće li i kada njihovi potomci ponovo biti poslani u nove borbe.
Ja malo više kod kuće. Ona možda nešto manje. Kako se uopće mjeri pripadnost? Moj dom, slučajan vjetar, u zrak bačene kockice. Naš dom?

Sarajevo je bučan grad. Psi laju, konstantni gas i kočenje auta iz kojih dopire prodorna muzika. Komšije se dovikuju. Mačke se tuku, ganjaju, vrište. Ohabani kamioni polako prolaze mahalama sa snimljenim, izobličenim porukama o otkupu starih veš-mašina, bojlera, željeza. Djevojčica glasno govori da ide kod nane. „Baš lijepo, princezo“, dovikuje joj komšinica. Po kućama se buši. Čekića. Klima-uređaji teško krkljaju. Automobili rade u mjestu. Narodna muzika. Još pasa koji laju. Bezubi starac kaže da mu je doktor rekao da ima problema s tetivama. Žena u telefon bezbroj puta ponavlja: „Ko je to?“ Starac sada priča da porcija graha košta šest konvertibilnih maraka, otprilike trideset kruna. Ljudi koji pričaju viš za sebe nego za druge, a kao da ipak očekuju i vjeruju da će dobiti odgovor. Sunce se preda mnom raspada, dvojica muškaraca na krovu grade nešto nalik stakleniku. Mladić na motoru daje puni gas. Komšije na balkonu iznad roštiljaju. Meso „cvrči“. Švedsko fräser nekako nije dovoljno. Sprakar?

Sarajevo definitivno nije moj dom. Ali nije mi ni strano. Jedno od mjesta u kojem moji jezici ispunjavaju zrak oko mene. Melodije, pauze, psovke, način na koji se ljudi pozdravljaju.

U Sarajevu prečesto iznova mislim na Semezdina Mehmedinovića, koji između ostalog negdje piše da se čovjek nikada ne vraća kući nakon što ju je jednom napustio. Samo putuje nazad. Povratak je iluzija jer su se promijenili i mjesto i onaj koji se vraća.

Putovao sam nazad bezbroj puta. Svaki put sa zamišlju da ću pronaći nešto što će me tu čekati. Svaki put sa novo-starom spoznajom da nema ničega čemu se mogu vratiti.

No, posljednjih mjeseci u mom se životu manifestirao jedan drugi dom.

Njen mirišljavi vrat.

Nikada se ne sjećam tako jasno, skoro s nekom žustrinom, kao kada sam u Bosni. U Švedskoj su moja sjećanja poput prozračnih snova. Koprena potisnute magle koja me sprječava da stvari vidim onakvima kakve jesu. U Bosni su sjećanja vezana za upečatljivu čulnost iskustva. Fasade kuća, odsjaj sunčeve svjetlosti u prljavim prozorima, narandžasti plastični namještaj poput malih, prezimljenih vojnika na nečijem balkonu

Nema slojeva svakodnevice koji se miješaju u reminiscencije. Nema potrebe za pravljenjem ručka sinu nakon škole, slanja paketa poštom niti posebne potrebe za čitanje ili slanje poslovnih mejlova. Mehanizam pamćenja radi bez smetnji. U Švedskoj mi se zna desiti da mi slike stignu iščeznuti prije nego što se iz njih isklesa suština.

U Bosni ne živim nijedan drugi život osim onoga koji je preda mnom. Ružni grafiti, pukotine u asfaltu. Ezan koji polako razmotava večer. Duge sjene, lijeno ispružene preko travnjaka, tonu u gustu tamu koja brzo otima ostatak dana i iskustva koja s njim odlaze.

U Bosni se sjećam jasnije. U Švedskoj na apstraktniji način. U Bosni su tijela na ulici moja, dijalekt je moj, pjesme su moje. Nagrđeni, ali i meki jezik, koji me uljuljkuje, moj je.

Gledam pse lutalice i mislim na onu paščad o kojoj smo nekada brinuli, sve dok ih jednog dana nismo zatekli ustrijeljene pred našim kućama. Biti fizički prisutan u Bosni nekad je bolnije, teže podnošljivo. Možda ipak sjećanja ovdje postaju još nedostupnija nego tamo. Tek obrisi toplih ljudi za koje bismo voljeli da su ovdje, uz nas. Praznina koja bode oči. Neprestano prisjećanje, podjednako besmisleno koliko i iscrpljujuće.

I možda baš zato tako često ulazim u tuđa sjećanja. Ponajviše u Mehmedinovićeva i sjećanja Aleksandra Hemona. Njihovom se prozom služim kao nekom vrstom protetskog pamćenja; kroz njihove knjige, eseje i prizore iz sjećanja oblikujem i vlastite predodžbe. Njihovi su svjetovi gostoljubivi labirinti.

U svojoj novoj knjizi *Kuća za pisanje* Mehmedinović traga za domom. Je li to kuća koja se gradi kako bi se u njoj mogao posvetiti pisanju? Ili dom koji je nekada bio njegov, prije nego što mu je rat izbrisao ime s vrata? Pisac se konstantno kreće između nekad i sad. Neprestano između. Gordijski čvor. Nemoguća dijalektika. Otuda i neprestana putovanja. U Washington, Asheville, u zabačena mjesta američkih nedođija.

Bild ur filmen Nostalgia for the Light av Patricio Guzmán

Mehmedinović piše prozu koja se često doima kao istovremeno krajnje bliska i neobično lebdeća. S lakoćom se kreće prostorom između konkretnog i neuhvatljivog, a njegovi eseji spajaju svakodnevne preciznosti i egzistencijalne krhkosti. Granice između dnevnika, poezije i romana rastvaraju se. Tekstovi kao da izrastaju iz asocijacija, prizora iz sjećanja i trenutaka. Umjesto velikih historijskih objašnjenja, pred čitaocem se pojavljuju ulica, fotografija, pokret tijela ili razgovor u kuhinji. Rat u Sarajevu gotovo je uvijek prisutan, ali rijetko kao neposredna pripovijest. Umjesto toga, izranja kroz neprestano njihanje sjećanja i sitne „poremećaje“ koji prodiru u svakodnevicu i pokreću mehanizam pamćenja.

Sveprisutni su i melanholija, gubitak i egzil, ali Mehmedinović ih uspijeva obuhvatiti bez sentimentalnosti. Ton je tih, posmatrački, gotovo dokumentaran u svojoj jasnoći. Tuga se ne dramatizira. Ona se registruje. Niz trenutnih snimaka umjesto zaokruženog narativa.

Mehmedinovićevi tekstovi destabiliziraju. Sjećanje neprestano izmiče upravo dok ga pisac pokušava dozvati pisanjem. Zato se fotografije, stare karte, izgubljeni predmeti i mjesta iznova vraćaju, gotovo kao objekti opsesije. Predmeti i misli koje klize, koji istovremeno čuvaju i iskrivljuju prošlost.

Nakon godina provedenih u Sjedinjenim Državama, i egzil postaje jedno od središnjih mjesta njegove perspektive. Sarajevo uvijek ostaje tu, kao neko sidro sopstvenog identiteta. Često je i sam jezik mjesto njegove pripadnosti.

Dok ga čitam, obuzima me neobičan mir. To su bilješke ispisane dok svijet nestaje.

Hemon piše iz istog rascjepa kao i Mehmedinović, ali njegov je pogled drugačiji. Dok Mehmedinović pokušava zadržati svijet koji izmiče, Hemon kao da polazi od toga da se raspad već dogodio. Njegovi se ljudi kreću kroz ostatke. Za sobom ostavljaju mrlje, mirise, fotografije i priče, kao da identitet nikada nije ni postojao nigdje drugo osim u tragovima koje tijelo, prolazeći kroz svijet, slučajno ostavlja za sobom.

Jedna od središnjih tema Hemonovih knjiga jesu različite granice koje se uspostavljaju između pojedinca i svijeta oko njega. U Pitanju Bruna Hemon opisuje kako njegova različita alter ega doživljavaju svijet kroz vlastito tijelo, kroz osjećaj da sama tjelesnost istovremeno pripada stvarnosti i ostaje od nje odvojena. Čovjek je dio svijeta, ali se s njim nikada ne može sasvim sjediniti. Uvijek postoji granica između vlastitog iskustva i načina na koji ga drugi mogu razumjeti.

Upravo se tu otvara jedno od najvažnijih Hemonovih pitanja. Može li jezik biti most između ljudi, način da vlastite misli i osjećaje prenesemo drugome? Ili među nama uvijek ostaje neka opna neprevodivosti, nešto što se ne može prenijeti iz jednog iskustva u drugo, zbog čega svaki čovjek, u svojoj srži, ipak ostaje sam?

Jezik kod Hemona je zato istovremeno i dom i problem. On sam počeo je pisati na engleskom nakon odlaska iz Sarajeva, a taj prelazak iz jednog jezika u drugi duboko je obilježio njegov stil. Engleski kod Hemona nikada ne djeluje sasvim samorazumljivo ni neutralno; prije je neka vrsta kreativnog laboratorija u kojem se jezik savija, izobličava i puni novim značenjima. Njegove rečenice često su guste, ritmične i neobične, kao odraz iskustva života između jezika. Novi jezik tako ne postaje samo sredstvo komunikacije nego i prostor u kojem se gradi novi identitet.

Često mislim na Jozefa Proneka, koji se pojavljuje u prve dvije Hemonove knjige, već spomenutom Pitanju Bruna i Nowhere Manu. Po dolasku u Ameriku Pronek u avionu ostavlja svoj umrljani šal, kao da taj komad odjeće nastavlja nositi život koji on više ne može živjeti. A onda se nastavlja znojiti, prosipati po sebi, hodati u prljavoj odjeći i pokazivati svoje smrdljive čarape. Tijelo nikada nije neutralno. Ono ne dopušta da egzil postane apstraktna ideja. Nosi historiju na sebi, a da je nikada ne može sasvim oprati, kao neprestani podsjetnik da je čovjek koji ga ispunjava obilježen, da njegov unutrašnji i vanjski egzil poprimaju opipljiv oblik upravo kroz nečistu odjeću.

Njegova prljavština nije samo fizička nego i egzistencijalna. Ona pokazuje da se egzil nikada ne događa samo izvan čovjeka nego i u njemu.

Tako i jezik postaje neka vrsta mrlje. Pronekov naglasak i njegova nesigurnost u engleskom odaju ga. Njegovo tijelo i glas uvijek ga iznova obilježavaju kao drugačijeg. U novom društvu nikada ne može postati sasvim nevidljiv. Kod Hemona emigrant zato nikada nije sasvim „čist“, niti je njegov identitet ikada dovršen. On je čovjek sazdan od ostataka. Od sjećanja, jezika, iskustava i gubitaka.

Ako Pitanje Bruna prije svega govori o raspadu svijeta, Nowhere Man govori o pokušaju da se živi nakon što se jedan takav raspad već preživio. Pronek je čovjek bez čvrstog središta. Pred nama se pojavljuje kroz različite perspektive, pripovjedače i verzije stvarnosti. Čitalac nikada ne dobija potpunu sliku o tome ko Pronek zapravo jeste, jer on postoji kroz priče koje drugi stvaraju o njemu. Sam naslov Nowhere Man sažima to stanje. Pronek je čovjek bez mjesta koje bi nedvosmisleno mogao nazvati svojim.

Darko Rundek & the Apocalypso Crew. Bild: Vladimire/Creative Commons

Jedan od najsnažnijih motiva u Nowhere Manu mogao bi se opisati kao „prisutnost odsutnosti“. Hemon se neprestano vraća onome što ostaje od ljudi nakon što nestanu, mirisu parfema koji se još zadržava u liftu nakon što je osoba izašla, paukovoj mreži iz koje je pauk iščezao, praznim sobama koje kao da još uvijek čuvaju tragove nekadašnjih života.

Ti ostaci dobijaju posebno značenje u odnosu na rat i raspad Jugoslavije. Razaranje jednog društva ne znači automatski nestanak svega, pa čak ni svih sistema vrijednosti. Kuće, predmeti i mjesta ostaju, ali njihovo se značenje mijenja. Dom može ostati bez svojih stanara, fotografija bez ljudi koji su na njoj, a jezik može nadživjeti zajednicu koja ga je stvorila i koja se u međuvremenu rasula. Kada Hemon ili Pronek gledaju fotografije Sarajeva, ne pokušavaju na njima pronaći samo druge ljude. Pokušavaju pronaći sebe.

Natrag na Sarajevske ulice. Sajam knjiga koji posjećujemo je pouzdana indigo kopija cijele države. Jednog dana izbija tuča. Drugog se ljudi svađaju i viču te dolazi hitna pomoć. Ljudi hodaju s besplatnom islamskom literaturom u jednoj ruci i besplatnim Biblijama u drugoj. Djeca se fotografišu s Mein Kampfom kao da je suvenir iz turističke prodavnice. Posjetioci se raspituju za reklamne postere s likom Jeffreyja Epsteina. Kasnije saznajemo da se krov Skenderije, gdje se održavao sajam knjiga, urušio upravo iznad mjesta na kojem smo stajali. Postoje zemlje u kojima apsurd djeluje kao izuzetak. Ovdje je on samorazumljiv dio neumoljivog mljevenja svakodnevice.

Ja, i drugi sa mnom u ovom nesretnom prostoru, kao da smo nastavili živjeti u nečemu što bi se moglo nazvati odjekom nasilja. Nije to sam rat, nego način na koji predosjećaj raspada nastavlja živjeti u tijelu. Zagrobni život katastrofe.
Kada ti se zemlja jednom raspadne, vremenom postaneš poput onog paranoičnog luđaka koji luta ulicama bilo kojeg velegrada, s komadom papira u ruci, objavljujući propast. Ne zato što je armagedon nužno tu, nego zato što je propast jedino što poznaje. Crna rupa. Trenutak u kojem stvarnost sklizne u katastrofu.

Svi ti životi, milijarde udisaja pretvorenih u spoznaju o boli koju su svi predosjećali, a ipak zanemarivali, jer je svako bivao učahuren u vlastitu samodovoljnost. Raspad mjesta koja smo nekada poznavali i koja su se pred našim očima pretvarala u prah i pepeo.

Kičma sistema raspala se pred našim očima, a mi smo nastavili živjeti među njegovim ostacima. U zgradama podignutim u nekom drugom vremenu. Vremenu optimizma i svakodnevne bezbrižnosti. Te su zgrade morale biti izrešetane rafalima, morale su biti sravnjene sa zemljom u jednom novom poretku. Da nas više ne bi podsjećale na obećanja onog izgubljenog. Stari sistem vrijednosti morao je umrijeti nasilnom smrću, ali mi smo ipak ostali vezani za njega, jer niko nije mogao prerezati grkljan našim sjećanjima.

A meni je sve to bilo jučer.

Čitam Mehmedinovićevu knjigu Sarajevo Blues. Jedan od najljepših prikaza neprestane izloženosti ratu, ispripovijedan minimalistički, kao usput. U jednoj pjesmi Mehmedinovićeva supruga doziva njihovog sina: „Hajde, Harune, padaju granate.“ U toj kratkoj rečenici Mehmedinović sažima čitavu jednu promjenu stvarnosti, u kojoj su dozivanja naših majki iz mirnih osamdesetih — „Sanjine, hajde unutra, pada kiša“ — zamijenjena jednom drugom vrstom padavina.

Grad se materijalizira dvostruko. Pod mojim nogama i iza mojih kapaka.

Na Markalama smo, pijaci koja je tokom rata više puta granatirana, uz veliki broj civilnih žrtava. Kušamo jagode koje su, kako kaže prodavač, „k'o med“. Na Markalama, gdje su ljudska srca kucala izvan tijela, poput paradajza razasutih po ulici, kako Hemon na jednom mjestu piše u Nowhere Manu.

Jedna žena prodaje domaći kajmak. „Vi doslovno jedete iz moje ruke“, kaže ponosno, pružajući nam dva velika komada slatkog, blagog kajmaka. Kasirka se nasmije kada joj se izvinim što imam samo krupne novčanice. „Ma neka vam je to najveći problem.“
M se vratila s jednog od svojih časova bosanskog i, dok sjedimo u jednom od onih sarajevskih kafića teških od dima i ljudi, kakvih je grad prepun, pita me kako se kaže „där“. „Här“, ovdje, već zna. Kažem joj: tamo. A kao i toliko puta ranije, ni sam više ne uspijevam sasvim razlučiti tamo od ovdje. Možda sam toliko dugo živio između mjesta da su ovdje i tamo prestali opisivati geografiju.

Moj dom je dole u predgrađu, od centra prema zapadu – film

Jajce, juli 2026.

Ponekad se pitam je li ovdje uopće moguće disati, a da s udahom ne unesemo i ostatke svega što se dogodilo. Zrak iznad raspadnute Jugoslavije nije samo kisik. U njemu su i imena koja više niko ne izgovara, kuće kojih više nema i rečenice koje nikada nisu stigle biti dovršene. Hodamo kroz isti zrak kroz koji su hodali mrtvi.

Možda neki od nas upravo zato nastavljaju pisati. Ne da bismo spasili historiju. Historija nas ne treba. Nego da pokušamo razumjeti kako ona nastavlja živjeti u ljudskom nervnom sistemu. Pitanje koje se neminovno nameće, i koje je možda čak i provokativno, jeste zašto je čežnja za domom i pripadanjem toliko snažna. Otkud ta nužnost, ta težnja za cjelovitim identitetom?

Smještam li sebe u samo središte književnih svjetova Semezdina Mehmedinovića i Aleksandra Hemona zato što mi je tamo ugodno, zato što mi laska da sebe doživljavam kao glavnog junaka tuđih, tako dobro formuliranih misli? Je li to taština? Nagon? Lijenost? Ili nesposobnost da sam sebe odredim, nesigurnost pred traženjem riječi koje bi zaista mogle opisati stanje kojem se iz godine u godinu vraćam, a iz kojeg nikako ne uspijevam izaći?

Gamla staden i Jajce. Bild: Julian Nyča, Wikimedia commons

Poput kuglice na ruletu sa svega nekoliko brojeva, kružim oko istih misli, ne pokušavajući čak ni zamisliti neki drugi način postojanja. Neizrecivost me svakog dana, svake godine, vuče natrag na isto mjesto, samo da bih se još jednom susreo s onim koji sam bio prije godinu, prije deset, prije dvadeset godina, koji stoji i zuri u ulicu koja se pred njegovim očima iznenada završava.

Je li sve ovo samo poza? Fascinacija vlastitom ulogom žrtve? Privilegija dokonog i taštog čovjeka koji nema prečeg posla nego vlastitu tugu iznositi na tržište osjećaja?

U zraku iznad raskomadane Jugoslavije još lebde duše ubijenih i kletve protjeranih. Nad rasparčanom jugoslavenskom kartom lebdimo i mi. Kao duhovi i kao posljedice. Hiljade mrtvih. Milioni protjeranih. Dječaci ispraćeni u rat uz muziku i aplauze vratili su se nijemi, ako su se uopće vratili.

Svaka pjesma koja dopire iz zvučnika pokreće asocijacije i sjećanja s kojima ne znam šta bih. Crvena jabuka vraća me u vrijeme kada sam učio harmoniju, od E-dura do gis-mola. Sve one Balaševićeve melodije. Bijelo dugme i „Pismo mlađem bratu“ uvijek iznova priziva Alana, njegov vojni rok. Kafić Amadeus u kojem sjedimo je nekad bio smješten par stotina metara dalje. Alan je tamo često visio.

„Balkan“ od Azre i mali Deno, kraj školske godine i naš nastup. „Krivo je more“, prvi solo koji sam naučio svirati, neposredno pred rat, kada sam prvi put uzeo gitaru u ruke i nekoliko sati kasnije ga znao odsvirati. Oliver Dragojević i „Oprosti mi, pape, sve te ružne riči“, i „moj život, pape, sliči na tvoj“.

Koliko sam zapravo daleko od svog oca? Pedeset metara, dvije hiljade svjetlosnih godina? Ili se obojica batrgamo u istoj močvari briga, stida i skučenosti?

Jajce je ringišpil koji me ne pušta.

Balkane, Balkane, Balkane moj, budi mi silan i dobro mi stoj – Azra

Prizren i Jajce, juli/avgust 2026

Po dvadeseti put tog dana se pomjeramo. Neki moraju ustati, drugi samo odmaknu stolice. Sjedimo na ulici. Veliki SUV mora proći. Napuhane gume škripe po kaldrmi.

Kaldrma. Nevjerovatna riječ.

Kaldrma je idila, lijep švedski ljetni dan u Ystadu ili Strömstadu. Svježe okrečene kućice, kupine, lagana izmaglica nad vodom. Kaldrma je jedna od hiljada turcizama koji su ostali nakon odlaska Osmanlija. Pomalo tvrda riječ, ali s melodijom u tom debelom l koje se spotiče niz padinu, kroz sve te suglasnike, u zvuku koji kao da oponaša vječni odjek cipela i kopita po kamenu.

Konj natovaren smećem, s bisagama s obje strane leđa, muči se da održi ravnotežu. Kopita zapinju za kaldrmu, izlizanu stotinama zima i čizmama koje su preko nje marširale. Na putu uz gradske padine.

A sada drugačiji uslovi. Zaglavljeni automobili. Goleme sjene preko kamenja. Gume koje nisu stvorene za uske mahale. Pomjeramo se. Bez nervoze i bez žurbe. Ovdje se nikome ne žuri.

Na filmskom smo festivalu. Filmovi ne počinju na vrijeme, publika ne dolazi na vrijeme. Prijatelji stižu kad im se prohtije. Jedino je ezan tačan. Poziv na molitvu koji uvijek počinje iz centralnih gradskih džamija, a onda se, poput vihora, razlijeće nad gradom. Preko osunčanih zidova kuća i vinograda, preko društava po kafanama, preko pospanih predgrađa.
Ezan putuje dokle mu glas, pojačan zvučnicima, može dosegnuti, a onda odjednom utihne. Sve ponovo oživi.

Stotine filmova odgledanih u nekom od gradskih kina na otvorenom. S nebom u pozadini i molitvom kao komentarom čežnje za vječnošću, na platnu i izvan njega.

Gotovo pobožna sabranost dok 2011. gledam Nostalgia for the Light, film Patricija Guzmána o Čileancima koji tragaju za nestalim članovima svojih porodica, vjerovatno zakopanim u visoravnima Atacame, tamo gdje astronomi proučavaju svemir. Žene prevrću zrnca pijeska, traže kosti i zube. U blizini stoje golemi teleskopi, poput zalutalog, pijeskom prekrivenog oružja teleportiranog iz budućnosti. Tragaju za životom u najudaljenijim predgrađima svemira.

Imamov glas je tad presjekao Guzmánovu sporu liriku, koja se preplitala s rasplesanim, mekim turbofolkom koji je nekako pronašao put iz obližnjeg disko-kluba. Kao još jedan glas u noći. Mačka je jurila goluba, dok se on čas gegajući vrzmao unaokolo, čas uzlijetao prema platnu, kao da je htio sletjeti na neku drugu planetu. Pivo u mojoj ruci, poznat glas pored mene. Svjetovi izrezani i zalijepljeni jedni uz druge, pod budnom molitvom koja sve drži na okupu.

Prizren. Meka masa ljudi njiše se na suhoj vrućini. Niko ne krši prešutne dogovore. Niko se ne gura, niko ne požuruje da bi se provukao naprijed. Automobili trube samo kada su dio dugih, mnogobrojnih svadbenih kolona. Dijaspora je stigla, vrijeme je da se uzmu krediti kako bi se djeca bogato poudavala i poženila.

Ista kaldrma pod našim nogama. Isti uski, zavojiti, zagušljivi sokaci kojima su Osmanlije nekada prema Istanbulu odvozile zlato i dječake dorasle za vojsku.

Sedmicu ranije koračamo po gotovo istoj podlozi. Jajačka kaldrma, toliko nalik onoj u Prizrenu. Ovdje je pogubljen jedan bosanski kralj. Ludost? Ovdje smo trčali, bježali, približavali se jedni drugima. Spoticali se i padali. Ustajali. Ovdje sam učio kako se piše i formulira svijet. Jedan svijet.

Šuplji koraci u kosmosu moje prošlosti. Ljudi i voda. U orbiti, u potrazi za ravnotežom. Pred potopom koji dolazi, a koji smo odavno potisnuli. Pred potopom koji smo odavno potisnuli, ali koji se uvijek iznova vraća. Paralele se same nameću. I gotovo uvijek završavaju u samosažaljenju. Šta bi bilo da „našu“ kaldrmu nisu zamijenile neke druge podloge? Naši lebdeći koraci u jednom trenutku ukorijenjenosti. Naša težina ravnomjerno raspoređena po našoj kaldrmi, iako veći dio godine, sasvim doslovno, udišemo neki drugi zrak.

Gradove čine ljudi koji u njima preživljavaju. Jajce, u našim predodžbama, činimo mi koji tamo više nismo. Nepravedna, mučna spoznaja. Vjerovatno lažna. Ali potrebna nam je.

U prolazu susrećemo druge sjene. Mašemo im. U svakodnevici bez jasnih obrisa koja je neprestani pokušaj povratka. Želja da vrijeme vratimo na ono kako nikada nije bilo. Naše predodžbe teže su od same stvarnosti.

Ovaj grad je popis svih onih koji u njemu ne žive.

Navečer sjedimo na klimavim stolicama. Pet metara od mene član olimpijskog komiteta, čovjek kojeg često viđam na televiziji. Tri metra od njega istraživač koji vodi tehnički tim od stotinu i dvadeset ljudi iz gotovo isto toliko zemalja. Postojimo u životima jedni drugih kao da time potvrđujemo da smo stvarni. Živi dokazi da smo postojali i prije odlaska.

U Prizrenu gledam različite priče o dijaspori, susrećem ljude poput sebe, rođene na jednom mjestu, pomirene s tim da će umrijeti negdje drugdje. Kao tu i tamo po ulici košpice od lubenice, ispljunute usput. Iranski reditelj s adresom u Berlinu, kurdski reditelj u Parizu, Srbohrvati, Bosanci-Crnogorci, Slovenci-Kosovari, rasuti od Turske, preko Kambodže, sve do Sjedinjenih Država. Dijaspore liče jedna na drugu, bez obzira na to kako su nastale.

Napokon u većini. Nije važno jesmo li morali prijeći osamdeset ili osamsto kilometara. Bosna 1992, Kurdistan 2015. ili Meksiko 2002. Sada smo ovdje, prepoznajemo jedni u drugima iste nemoći. Osuđeni da se od čežnje raspadamo.
I tako gledamo filmove. Kao vlastite odraze jutrom poslije pijanstva. Nejasno, pomalo strano prepoznavanje. Filmovi kao nastavci tema koje smo prežvakavali prethodne večeri. Svjesno i nesvjesno mislim na pjesmu hrvatskog pjesnika Tina Ujevića.
Pobratimstvo lica u svemiru.

Pjesma o skrivenoj povezanosti, srodnosti među ljudima koji se ne poznaju, a dijele iste životne osjećaje.
U filmu Paikar reditelj traga za određenim odgovorima, zaobilaznim putem kroz vlastitu porodicu. Otac, strogi patrijarh i mudžahedinski borac iz rata između Afganistana i Sovjetskog Saveza ne nudi nikakve odgovore. Ipak, prikazan je s opraštajućom nježnošću.

Braća i sestre reditelja Dawooda Hilmandija rasuti su poput sjemena na vjetru. Jedan brat umire u Grčkoj, drugi živi u Švedskoj, sestra u Norveškoj. Roditelji su u Iranu. Gdje je život, gdje je dom?

Prepoznavanje tjera na suze. Na predstojećem vjenčanju neću moći okupiti svoju porodicu. Nisu nas uspjele okupiti ni sahrane majke i brata.

Hilmandi sebe ne vidi kao dio života na Zapadu. Za njega tamo postoje tek gomile prljave odjeće koju nakon putovanja treba oprati i uslužne stjuardese koje su plaćene da mu se osmjehuju. Hm. Dijaspora kao ponižavajuće stanje tranzita. Zapad za njega nije dom, nego aerodromi, usluga, pranje veša i prljava odjeća. Odbija romantizirati život tamo.

U Into the Jaws of the Ogre vidim drugačiji prikaz života u dijaspori. Život nakon odlaska ne mora biti tako mračan. Rediteljičin brat Siavash sve je ono što ona nije. Njena poezija i određujući mrak, koji dolazi kao prirodan nastavak vječne čežnje za zamišljenim Iranom, sudaraju se s njegovim prilagodljivim pragmatizmom. Njemu je dobro u New Yorku, Iran mu ne nedostaje, ali ona mu ne dopušta da se tako osjeća.

Paikar je meditacija, potraga za smislom. Ogre je, naprotiv, strukturiran poput jazz-kompozicije. Usred filma počinju navirati nepredviđeni događaji. Prijatelji bivaju ubijeni, život ide dalje. Elegantne filmske sinkope, proizašle iz čudovišnosti života.

Dijaspora više ne slijedi scenarij koji se od nje očekuje. Siavash ne mora čeznuti za povratkom da bi njegovo pripadanje bilo legitimno. A upravo to može biti provokativno za onoga ko je od čežnje napravio identitet.

Balansiramo po neravnoj kaldrmi. Novi dan, novi automobili, isti topli zrak.