Bio sam kod kuće u Briselu kad mi je prvi put se nešto slomilo, negdje unutra,
i kad sam pao sa svoje stolice kao, ne znam ni sam šta, možda kao neki divlji zvuk mesa i krvi. Nešto se slomilo u meni kada mi je neko poslao video četverogodišnjeg dječaka. Ono što sam vidio: dječakovo malo tijelo bilo je potpuno spaljeno. Gnjecava i prljava gaza bila je omotana oko njegove male glave i oko njegovog malog grudnog koša koji se grčio, pulsirao unutra i van u spazmatičnim trzajima. Nije mogao otvoriti oči, kapci su mu bili nekako srasli. „Hranili smo pticu pomelom, baba i ja“, rekao je kada ga je medicinska sestra pitala šta se zadnje sjeća.

Dok hodam ulicama Brisela, različiti jezici zveckaju u mojoj glavi, često u skladu s glasnim škrgutanjem tramvaja po šinama. Unutra čujem sebe na svenska, bosanskom, English. Oko mene čujem ljude kako govore flamanski, francuski, engleski, italijanski, španski, arapski. Čujem i ptice kako pjevaju na različitim jezicima.

Nisam siguran da mogu pronaći riječi. Mora biti u redu ne znati, nastaviti tražiti riječi. I ovdje. I sada.

Neki su rekli da je genocid u Gazi doveo do svojevrsne jezičke smrti, ili možda do pojave jezika ubijanja. Mislim da time žele reći da izjave nosilaca moći o pravu, zaštiti života, empatiji,humanitarnoj pomoći, pravdi, u konačnici samo upućuju na ubijanje. One nemaju drugo značenje, drugu funkciju.

Razmisli o tome: šta je drugo, osim svjesnog ubijanja, uslijedilo nakon svih tih lijepih izjava na raznim jezicima – iz Štokholma, Berlina, Vašingtona, Londona, Pariza – o pravu, zaštiti, dostojanstvu, sigurnosti, humanitarnoj pomoći u vezi s Gazom? Šta drugo osim jezika ubica. Nekrojezik prilagođen nekropolitici – koja, naravno, kao i uvijek, uključuje kontrolu nad teritorijama, resursima i ljudima. Engleski zvuči kao francuski, kao njemački, kao hebrejski, kao švedski.

Možda je ovaj jezik ubijanja nov. Možda i nije. Mislim na Kallocain. Mislim na 1984.

Neki su rekli da nam nedostaje jezik kojim bismo mogli govoriti o patnji koju su stanovnici Gaze bili prisiljeni podnijeti. U tome ima istine. Ta istina je na mene djelovala na različite načine.

Bio sam na Facebooku u kući kada se u feedu pojavio drugi video: otac govori odsječenoj glavi svog mrtvog djeteta, dok spaljeno tijelo djeteta leži pored, u nečemu što liči na plastičnu vreću, ili možda vreću za leševe.

Da li bi mi vjerovao kada bih ti rekao da u tom trenutku nije postojala nikakva razlika između djeteta bez glave, spaljenog dječaka kojeg sam ranije spomenuo, i mog sina, mog sedmogodišnjeg sina koji je upravo tada bio u svojoj frankofonoj školi (gdje, usput rečeno, nije izgovorena nijedna jedina riječ o Gazi, iako učenici dolaze iz četrdeset različitih zemalja i govore, ko zna, koliko jezika)?

Nikakva razlika. I sva razlika, jer ja sam još uvijek živ i moj sin nije spaljen, nije mrtav.

Människor köar för att hämta vatten under belägringen av Sarajevo under kriget i Bosnien, 1992. Bild: Mikhail Evstafiev, Wikimedia COMMONS, CC BY-SA 3.0

Nakon što sam vidio video četverogodišnjaka sa spaljenim tijelom, dakle, pao sam sa stolice. Vikao sam. Plakao sam. Obratio sam se Bogu, ispitujući ga, na svim mogućim jezicima – i ni na jednom jeziku. Teško sam se uspio podići. Nešto u meni se nikada nije u potpunosti vratilo.

Tako je i sa svim mojim jezicima. Ali to je dobro, jer mi govori da me Gaza duboko dotiče, možda na jeziku koji obećava da će jednog dana sustići, možda na jeziku u nastajanju koji se oglasio u nečitljivim fragmentima, ili možda kroz nešto što nijedan jezik ne može probiti (to možeš nazvati ništavilom ili Bogom, ako želiš).

Posljednjih godina počeo sam bolje razumijevati ono što smo moja porodica i ja proživjeli u Bosni tokom rata. Kada idem s porodicom u kafić, moja žena se zna iznervirati zbog toga koliko djelujem napeto, kako žurim da što prije stignemo i nervozno tražim slobodan sto, u strahu da neće ostati ni sto ni hrane kada stignemo. Dugo sam mislio da je to normalno. „To je hipervigilancija“, govori mi žena, već godinama. Sada to razumijem, jer tek sada jezik počinje sustizati ono što se desilo tokom rata tada, kada sam imao osam godina i govorio samo srpsko-hrvatski, koji se danas zove bosanski, srpski i hrvatski. Ali nije bosanski taj koji je sustigao (bosanski pričam kao „bravar“, rekao mi je jednom jedna Bosanka), nego engleski. A sada o tome pišem na švedskom. Ide. (Ovaj prevod, ovo je prevod bravara, ali sjetim se da je Tito bio bravar).

Slušaj. Mi, ili barem mnogi među nama, nismo navikli koristiti jezik kao da je borba na život i smrt, kao da je ispitivanje vlastite duše, morala, ljudskosti. Ali nakon Gaze nisam siguran da postoji bilo kakva druga opcija. Jer samo reći ili napisati nešto o Gazi, na bilo kojem jeziku, otkriva da li ti kao ljudsko biće stojiš na strani života ili na strani ubijanja.

Uzmimo kao primjer navodno neutralne izjave o genocidu u Gazi (tipa: „to je složen sukob“, „mora se sagledati s obje strane“, „treba biti objektivan“, „nisam ekspert i zato ne mogu reći da je riječ o genocidu“, „to je humanitarna katastrofa“). Takve se izjave ne mogu čitati drugačije nego u svjetlu koje dokazi bacaju na sva naša istupanja (pročitaj, na primjer, izvještaj Franceske Albanese The Anatomy of a Genocide ili Faktan Johannesa Anjurua, koji na švedskom jeziku prenosi optužbe Južnoafričke Republike za genocid protiv države Izrael, podnesene Međunarodnom sudu pravde (ICJ) u Hagu).

Dokazi pred našim očima razotkrivaju postupke, strukture i jezik koji slijede jednu političku logiku: etnonacionalistički projekt s religijski i etnički „čistom“ jevrejskom državom kao krajnjim ciljem — ciljem koji se eksplicitno zasniva na uništenju Palestinaca i na ukidanju mogućnosti palestinske nacionalne države. Vrijednosno neutralne izjave, upravo u svom odbijanju da zauzmu stav, zapravo zauzimaju stav, jer odbijanje zauzimanja stava ravno je tome da se posmatra i ništa ne čini, ništa ne govori, dok nadmoćna sila ubija muškarce, žene i djecu kada hoće, kako hoće i koliko hoće.

Isto važi i za tišinu, jer tišina u situaciji poput ove u kojoj se nalazimo govori jednim nedvosmislenim jezikom. Ona pokazuje tvoj izbor, razotkriva rizik koji si spreman preuzeti da bi pokazao svoj stav, svoju podršku, svoju ljubav. Danas tačno znam šta jedna osoba – bilo koja osoba – predstavlja prema ovoj jednostavnoj jezičkoj mjeri. Nad tim lebdi nešto veličansko.